Bonapeti.rs»Članci»Vrste Gljiva»Pečurka bukovača

Pečurka bukovača

Rosi TrifonovaRosi Trifonova
Glavni urednik
196209
bukovača

Bukovača (Pleurotus ostreatus) je pečurka iz porodice Polyporaceae, a spada u vrstu pečurki sa himenijumom. U određenom stadijumu razvoja ova vrsta školjkasto-lepezastog oblika ima cilindrične i druge izdanke, koji se nazivaju bazidije i gde se su smeštene njihove spore. Zahvaljujući tome što je veoma ukusna i jednostavna za gajenje, bukovača je podjednako popularna kao šampinjon.

U stvarnosti gotovo da ne možete pogrešiti sa zanimljivim oblikom bukovače, kao što recimo šampinjon možete pomešati sa otrovnom zelenom muhomorkom. Bukovača, koja je za mnoge kako hranljiva, tako i lekovita, ima oblik školjke od panja do kraja šešira. Interesantan je podatak da bukovača, zajedno sa drugim jestivim pečurkama ove vrste čini oko 25% ukupnog svetskog prinosa kultivisanih pečuraka.

Uživa veliku popularnost i rasprostranjena je u svim krajevima sveta, zato što je njen uzgoj veoma jednostavan, a osim toga je i veoma "produktivna". Pečurka kod nas može da se nađe kako slobodno raste u šumama, razgrađujući polumrtve panjeve. Pre svega se može naći u listopadnim šumama, a njena sezona je od kasne jeseni do padanja snega.

Bukovača se često pojavljuje i u rano proleće. Voli zanimljiva mesta, kao što su tek posečeni zabrani listopadne šume, a najintenzivnije raste za vreme kiša u kasnu jesen pre nego što padne sneg. Nije isključeno da pečurku nađete i u zimzelenim šumama, ali je malo verovatno.

Dodatan plus u sakupljanju pečurke bukovače je šro imaju veoma karakterističan oblik i lako se razlikuju od drugih vrsta šumskih pečuraka. Od obične bukovače razlikuju se svetložuta trubasta bukovača (Pleurotus cornucopioides) i kraljevska bukovača (Pleurotus eryngii). One liče na ovu pečurku, ali se razlikuju po sezoni rasta i staništu. Svetložuta bukovača reste leti i u ranu jesen, a kraljevska bukovača se može naći pored korena bivoljeg trna.

Kako da prepoznamo bukovaču?

pečurka bukovača

Drška bukovače raste iz drveta i veoma je tvrda, naročito u osnovi, sa belim, čvrstim i žilavim mesom. Sama pečurka nema naročiti ukus i nikakav miris, ali kada se skuva je izuzetno ukusna. Stablo je slabo maljavo samo u osnovi i nema prstena, bele je boje. Raste prema šeširu i vezuje se za njega nepravilno ili koso i gotovo uvek je iskrivljeno.

Šešir bukovače je prilično atraktivan, na početku u obliku jezika, a prema krajevima širok i pljosnat. Karakteristično za šešir bukovače je što ima lagano udubljenje u sredini, i talasas oblik pri kraju. Boja pečurke bukovače varira od srebrnaste, sive do braonkaste i sličnih nijansi. Znak da je bukovača stara je izbledela boja. Mlade bukovače su jaso svetlo pepeljaste, sa glatkim i sjajnim šeširom. U širinu šešir pečurke može dostići i 15 cm.

Lamele bukovače su takođe bele, kasnije požute, a treba naglasiti da su tanke i dobro prirasle za dršku. Spore pečurke su blede do bele boje.

Sastav bukovače

Pečurka bukovača je bogata hranljivim sastojcima - mnogo vitamina, aminokiselina i mineralnih materija, koji su važni za organizam i štite ga od delovanja toksičnih materija. Bukovača je niskoenergetska namirnica, što je čini odgovarajućim za dijete za mršavljenje. Smatra se da se u bukovači se nalaze materije sa antikancerogenim delovanjem. Takođe ima i proteina i značajnih aminokiselina.

To međutim ne znači, da je bukovača izvor holesterola, već potpuno suprotno - za razliku od mesa i jaja, u njoj uopšte nema holesterola. U njenom sastavu je otkrivena velika količina selena, koja nema konkurenciju u drugim namirnicama. Selen dokazano smanjuje rizik od raka prostate. Bukovača je i odličan izvor kalijuma, koji je važan za pravilnu funkciju ćelija.

Primena bukovače u kulinarstvu

Iako nema specifičan miris i ukus, bukovča je veoma korišćena i vrlo popularna u kulinarstvu. Pripremljena na pravi način, bukovača može očarati sve gurmane. Za upotrebu u kulinarstvu se preporučuju one sa mlađim šeširom, a sama priprema je kao i kod ostalih pečuraka.

bukovača sa pavlakom

Može da se skuva cela ili nasečena na krupne komade, jedino je važno da sklonite tvrdu osnovu stabla, zato što je žilava i nije uvek prijatna za konzumiranje. U suštini, nedostatak mirisa i ukusa bukovače se pokazao kao veliki plus, jer se pretvara u pravi upijač, koji brižljivo i obilno sakuplja sve ostale mirise i ukuse, koji se se našli u posudi za kuvanje.

Druga prednost bukovače je što kod termičke obrade ne menja svoju boju, kao naprimer šampinjoni. Zbog ćinjenice da je bukovača mesnata i vekila pečurka, ona je veoma pogodna za mariniranje, pečenje na roštilju i pogovanje. Bukovaču možete sačuvati duže vreme ako je marinirate, ali ne treba da je sušite.

Bukovača ima primene i izvan kulinarstva. U različitim delovima sveta svojstva pečurke su upotrebljena u korisnu svrhu - koriste se za prečišćavanje voda od ostataka nafte. Prilikom gajenja bukovače njen micel pravi neku vrstu folije, koja se stavlja iznad zagađene regije, absorbujući naftu do poslednje kapi.

Korisno delovanje bukovače

Kao što smo već pomenuli, bukovača je podjednako cenjena kao hrana, i kao lek. Zna se, da pečurka pomaže snižavanju nivoa holesterola u krvi. Zbog visokog nivoa kalijuma, bukovača pomaže pravilonoj funkciji ćelija u organizmu, a osim toga pečurka može da reguliše krvni pritisak, održavajući optimalni balans vode i masti u organizmu. Bogat sadržaj vitamina, minerala, aminokiselina i proteina, bez bilo kakvog holesterola, čine bukovaču odličnim zaštitnikom organizma od toksina.

Gajenje bukovače

nukovača u tanjiru

Nekoliko vrsta bukovače su pogodne za gajenje, a nazivaju se sojevi. Svaki od njih ima različite zahteve za staništa i klimatske uslove, kao što imaju i različitu namenu za tržište. Sojevi su Les-1, INRA 3001, Somicel 3001, 3004, 3025, 3200, 3210 i NK 35. Neki od njih su letnji, a drugi zimski sojevi. Micelijum za svaki soj može da se kupi u specijalizovanim radnjama.

U najširem smislu, bukovača se može gajiti na dva načina - ili na slami u plastičnim vrećama, ili na drvenim panjevima. Kod gajenja na slami neophodno je da slama bude sterilizovana, da bi se uništile različite bakterije, plesni i spore drugih gljiva. Tek se posle toga dodaje micelijum.

U velikoj plastičnoj vreći ređajte naizmenično slamu i smrvljeni supstrat. Jedno pakovanje supstrata je dovoljno za 15-20 kilograma vlažne slame, koja staje u jednu obićnu kesu. Napunjeni paket vežite i napravite 10 proreza dimenzija 3-5 cm. Ako je vlažnost vazduha niska, napravite manje razreze, a ako treba, prosecite nove. Posle samoh ubacivanja kese treba istaviti na relativno senovito i provetreno mesto bez direktne sunčeve svetlosti.

Optimalna temperatura za gajenje bukovače je 15-25 stepeni, i što je viša, pečurka raste brže. To znači da se brže troše i hranljivi sastojci iz slame, pa treba da korigujete temperaturu u zavisnosti od željene količine bukovače.

Ako vam je prinos veoma veliki, sklonite vreće na hladnije mesto. Hranljive materije u vreći se troše za 3-4 meseca, koliko u sištini i traje berba bukovače. Od jednog takvog paketa možete dobiti između 2 i 4 kilograma pečurke bukovače.

Facebook
Omiljeno
Twitter
Pinterest

Popularni članci danas