Bujad

Kristina ChernikovaKristina Chernikova
Glavni urednik
317822
Bujad

Bujad ili orlova paprat /Pteridium aquilinum/ predstavlja višegodišnju biljku iz porodice Polypodiaceae - paprati. U rusiji je bujad poznat kao орляк обыкновенный, u Nemačkoj kao Adlerfarn, a u Francuskoj kao fougere aigle.

Koren biljke je drvenast, cvrno-braon, skoro crn, raspoređen, razgranato puzeće, do 1 m dugo, do 1 mm debljine. Kada se poprečno preseče liči na obris orla, odakle i dolazi latinsko ime biljke. Listovi bujadi se razvijaju pojedinačno. Oni su krupni, izdrže i zimu, imaju duge drške do 1, 5 m, dvostrano-trouglasto podeljene, kožaste strukture, gole, sa širokim trouglastim delovima u obliku jajeta, neprijatnog mirisa. Spore su linearne, raspoređene odozdo pored zakrivljenog ruba lista. Bujad se razmnožava vegetacijom, ređe kroz spore. Spornoza je u junu i avgustu. Spore su mu bradavičaste, braon.

Bujad se biljka koja je rasprostranjena u mnogo država. Najčešće se sreće u Rusiji. Kod nas raste na livadama i pašnjacima, posebno u pojasu bukovih šuma u nizijama, u planinskim i predplaninskim regionima, na nekim mestima masovno.

Sastav bujadi

Koren bujadi ima značajnu količinu skroba (do 46 %), do 34 % celuloze, do 6 % pentozana, do 10 % šećera, do 10 % pepela od kojih značajna količina kalijumvog (do 4%), do 0, 4 natrijumovog, do 1, 7% silicijumovog, do 0, 9% kalcijumvog i do 1 % fosfornog. Osim toga, u biljci je nađen i sadržaj alkaloida, eteričnog ulja (do 0, 18 %), do 1, 2 % masnog ulja, sluznih svojstava, saponina, pterakvilina (gorkog glukoznog sredstva). Listovi sadrže 30 % celuloze, do 5 % pentozanina, do 10 % šećera, do 22 % belančevina, do 36 % lingina, do 2, 5 % ekstraktnih svojstava, do 8 % pepela od kojih 3, 9 kalijevog, do 0, 3 % natrijumovog, do 2, 14 % sicilijevog, do 1, 06 % kalcijevog i do 1, 24 % fosfornog. U svežim listovima bujadi je nađen i sadržaj pteramigdalina. Iz biljke je još izolovan i prunazin.

Gajenje bujadi

Bujad se lako navikava na suv vazduh staništa, uprkos što voli visoku vlažnost vazduha. Biljka se uspešno razvija čak i u tamnijim delovima doma, ali može slobodno rasti i na tamnom, dovoljno je da nije izložena direktnoj sunčevoj svetlosti. Tokom zimskih meseci, bujad može da izdrži temperaturu do 10-13 stepeni, a tokom leta, ako temperatura pređe 20 stepeni, biljci je potrebno dodatno vazdušno navodnjavanje. Najvažnija stvar o kojoj treba da vodimo računa je da ne presuši korenov sistem, ni u jednom godišnjem dobu. Zlivajte biljku odstajalom vodom, ako u njoj ima krečnjaka, malo je pokiselite. Tokom leta zalivajte bujad svakog dana, a tokom zime 2-3 puta nedeljno.

Bujad se razmnožava sadnjom spora i odvajanjem matične biljke. Često se dešava da se ova vrsta poseje sama, a nove mlade biljke rastu, ako se posade u posebne posude i zalivaju pravilno, da se zemlja ne suši.

Inače listovka, pomešana sa tresetom je najblagotvornije zemljište za paprat. Biljka se presađuje svakog proleća. Osušeni, povređeni i braonskasti listovi se seku što je niže moguće. U slučaju da se cela biljka osuši, treba da isečete do korena, nakon toga natopite saksiju na jedan dan u kofu sa vodom. Ako ste redovni u zalivanju, uskoro ćete videti kako se pojavljuju novi listovi.

Sakupljanje i čuvanje bujadi

Biljka bujad

U medicinske svrhe se koristi pretežno koren /Rhizoma Aquilinae/ i listovi /Folia Aquilinae/ bujadi. Korenje se kopa tokom proleća, čisti od zemlje, od korena uginulih starih delova i listova na drški.

Suši se u sušari, što je pre moguće nakon što se iskopa, rasporedite se u tankom sloju. Bolji kvalitet se dobija ako se suši u početku na temperaturi do 30 stepeni, a nakon toga postepeno povećava do 40-50 stepeni. Još bolje bi bilo ako se biljka stavi na jako strujanje vazduha, da izgubi deo vlage i nakon toga se suši.

Od oko 4 kg svežeg korenja se dobija jedan kilogram suvih. Sveža biljka se čuva u pletenim korpama, a suva se pakuje u torbice standardne težine. Sve vreme se pazi da se ne pomeša sa neotrovnim biljkama.

Koristi od bujadi

Korenje bujadi se koristi u narodnoj medicini, ruskoj takođe, kao sredstvo protiv glista (delovanje je slabije od onog muške paprati), kao i u obliku obloge za previjaje rana i protiv osipa po koži. Mladi listovi se koriste kao hranljivi sastojak u nekim siromašnijim delovima Japana, Novog Zelanda i Kanarskih ostva.

Zbog svojstva korena da peni kao sapun, u nekim državama (Francuskoj na primer) se upotrebljava za umivanje i pranje.

Listovi bujadi se često upotrebljavaju za odbijanje insekata prilikom čuvanja voća i povrća, pošto ima neprijatan miris. Može se koristiti i kao postelja u oborima.

Zbog značajne količine kalijumove soli u pepelu bujadi, ona se upotrebljava u staklarskoj industiji za dobijanje kalijum karbonata.

Bujad je odgovarajuća dekorativna biljka za osenčana mesta zbog krupnih lepih listova.

Narodna medicina sa bujadi

Ruska narodna medicina predlaže napitak od bujadi kao lekovito sredstvo protiv glista. Pripremite napitak tako što prelijete jednu supenu kašiku isečenog i osušenog korena bujadi sa 300 ml vrele vode.Ostavite da vri 20 minuta, nakon toga procedite. Podelite tečnost na tri dela i popijte u toku dana. Sa ovim napitkom možete ispirati otvorene rane.

Štete od bujadi

Pteridium aquilinum se pojavljuje kao štetan korov na livadama i pašnjacima, za ovas i krompir. U svežem stanju je otrovan za stoku.

Trovanje se događa ukoliko govedo ili svinja uzme između 2 i 4 kg bijadi u toku 24 sata.

Facebook
Omiljeno
Twitter
Pinterest

Popularni članci danas

Rejting

5
51
40
30
20
10
Oceni:

Komentari

Pošalji